Duhanska stanica u središtu Ljubuškoga, nekadašnja gospodarska žila kucavica cijeloga kraja, danas je otužna gomila praznih magazina, razbijenih prozora i korova do pojasa. Prije točno stotinu godina, 17. svibnja 1906., tadašnji Duhanski otkupni ured bio je poprište događaja koji je uznemirio K. und K. monarhiju, pa i samoga cara Franju Josipa. Toga je dana, naime, počeo veliki štrajk duhanskih radnika.
Za bolje plaće
Istina, štrajku u Ljubuškom prethodio je opći štrajk radnika Tvornice duhana u Sarajevu, koji je proglašen 3. svibnja 1906. Kotarski predstojnik u Ljubuškom Georg Paulić dobio je informaciju 16. svibnja da se nešto "kuha" u Duhanskom uredu u Ljubuškom, ali tome nije pridavao veću pomnju. U žandarmerijskoj postaji u Ljubuškom bila su samo trojica žandara. Sutradan, rano ujutro, pred Duhanskim uredom okupila se masa radnika, ali nitko od njih nije htio početi rad. Direktor Ureda Tarščik i predstojnik Paulić pozvali su ih na posao, no oni su to odbili i uputili se gradskim ulicama. Kad su stigli pred gradski hotel, koji je bio u zakupstvu Čeha Knežeka, pred njih je stao žandarski zapovjednik Konrad Haraus na konju. Masa se ustalasala, odgurnula zapovjednika, nahrupila u hotel i opustošila ga. Nakon toga vratili su se u Duhanski ured, razvalili velika željezna vrata te provalili u dvorište i među magazine. Čuli su se povici: "Nećemo kuluka. Duhan mora biti bolje plaćen." Prosvjed je okončan zborom pred Osnovnom školom u središtu Ljubuškoga, gdje je pala odluka da se sutradan priredi sveopći narodni zbor, na kojemu bi se donijeli zaključci i odluke koje bi se uputile vlastima.
Događaj u Ljubuškom uznemirio je kotarske i okružne vlasti, pa i Zemaljsku vladu u Sarajevu. Tijekom noći u grad je stigla vojska iz Mostara, 180 vojnika i 12 časnika. Zatvoreni su svi prilazi Ljubuškom. Kako nisu mogli održati skup u gradu, štrajkaši su se počeli okupljati izvan grada, blizu franjevačkoga samostana Humac. Policijska izvješća govore da se okupilo oko tri tisuće ljudi, ne samo radnika Duhanskoga ureda nego i seljaka iz bliže okolice. Radnici Duhanskoga ureda Ljubuški formulirali su svoje zahtjeve u 10 točaka, od kojih se u većini traži veća plaća i kraće radno vrijeme. Prema pisanju lista "Hrvatsko pravo", na skupu je donesena posebna rezolucija u 13 točaka, u ime "građanstva, radništva i seljaštva kotara Ljubuškoga", u kojoj se tražila sloboda tiska i zbora, ukidanje kuluka i veća otkupna cijena duhana. Na zboru su, među ostalima, govorili Ante Gavran, fra Božo Ostojić, Muhamed Tančica i Vlado Vitković.
Revolucionarno gnijezdo
Ljubuški štrajk završen je 21. svibnja 1906. Kotarski predstojnik primio je zahtjeve i rezoluciju štrajkaša, te obećao određene mjere. Nakon toga, slijedila je dugotrajna istraga o štrajku u Ljubuškom, o čemu je upute dao osobno i Njegovo Veličanstvo car Franjo Josip. Smijenjen je kotarski predstojnik Paulić, uhićeno je oko pedeset ljudi, mnogi su bili saslušani, ali organizatori štrajka ostali su nepoznati. Sumnjalo se na srpske trgovce Vitkoviće, muslimane Tančice i Dalipagiće, pa i na samoga humačkoga gvardijana fra Božu Ostojića. U svim policijskim izvješćima Ljubuški je ostao kao potencijalno revolucionarno gnijezdo. To se pokazalo točnim u više navrata, o čemu su u vrijeme Informbiroa 1948. skovani stihovi: "Oj Ljubuški, da te nije, ne bi bilo reakcije."
Radoslav Dodig (Slobodna Dalmacija)
Nema komentara:
Objavi komentar